Doktori otkrivaju najjezivije poslednje reči koje su čuli od pacijenata na samrti

Doktori vide apsolutno sve, od trudnoće i rođenja do smrti – ali postoje trenuci koje pamte ceo život. Biti sa pacijentima na samrtnoj postelji često znači da su lekari i medicinske sestre ti koji će čuti njihove poslednje reči, piše LADBible. Ali šta ako ih progone ceo život?

To je ono što je jedan korisnik društvenih medija želeo da zna, što ga je navelo da pita ljude na Redditu: „Koje su bile najjezivije poslednje reči koje ste čuli od pacijenta neposredno pre nego što je umro?“ Odgovori su bili neverovatni. Više od 2.000 medicinskih radnika podelilo je svoje priče, ali ova je najstrašnija od svih.

Jedna osoba se prisetila zastrašujućeg trenutka kada je žena priznala da je videla muškarca obučenog u crno samo nekoliko trenutaka pre nego što se onesvestila, što je doktora toliko izbezumilo da posle toga nije želeo da bude u sobi. „Draga starica rekla je medicinskoj sestri da želi da bude sva u belom. Na pitanje zašto, rekla je „Čovek u crnom je ovde“. Pogledala je u ugao sobe. Sestra je pogledala, ali tamo nije bilo nikoga’, kaže on.

„Onda sam je zamolio da opiše šta je videla, a ona je rekla, ‘on je u crnom i ima cilindar’. Zatim je prošaputala „a oči su mu crvene“ dok su joj oči prelazile preko sobe do sestre, kao da ga gleda kako nam prilazi. Umrla je kasnije te noći. Ali smrt je bila neočekivana. Ta soba me je dugo proganjala nakon toga“, dodaje.

Zatim je pisao o 83-godišnjoj ženi koja je rekla: „Moja mama je ovde. Hoćemo li da idemo?“, samo da bi umrla nekoliko minuta kasnije. Druga starija gospođa je rekla: „Mislim da ću danas umreti…“. Medicinska sestra je napisala: „Proverili smo vitalne znake i sve je bilo u redu. Bila je stabilna. Nekoliko sati kasnije imala je srčani udar. Ne njene poslednje reči, već poslednje što mi je rekla’.

Neko drugi se sećao da je radio na odeljenju sa ljudima koji su imali demenciju i Alchajmerovu bolest. Zdravstvena radnica je napisala: „Moj omiljeni pacijent je prilično konstantno padao, pa sam ga često proveravala. Dugo smo ćaskali i šalili se, ali je u poslednje dve nedelje svog života potpuno prestao da priča i u stvari nije prihvatao nikakve razgovore upućene njemu. Završila sam davanje doza za veče i otišla da ga vidim pre nego što sam otišla kući. Rekla sam mu da idem da spavam i da ću ga posetiti sutradan, a on me je pogledao u oči i tako se iskreno nasmešio i rekao: ‘Izgledaš kao anđeo’. Mislila sam da je to tako slatko jer nedeljama nije delovao lucidno. Umro je sledećeg jutra’.

(Krstarica)